Pljuni Muriju
- Pitanje zašto, potpuno je apsurdno. Ali za balvane evo par primera. Murkani su represivni, vrše teror i iživljavaju se nad civilima, ne poštuju zakone već ih svesno krše, korumpirani su do srži, oni su najveća kriminalna organizacija, posle SPC. Oni dilaju heroin. Oni kontrolišu trgovinu belim robljem. Oni reketiraju. Oni su teroristi sa značkom i pištoljem za pas. Oni su... Al’ zar je i ovo gore navedeno malo!?? Ovo je više nego previše dovoljno da ih pljuneš, Zombi. Evo ti ekskluzivne prilike. Možeš da ih pljuješ sve od reda, možeš po imence(ako imaš broj značke tog kulova – bingo!). Jednostavno, kako ti volja. Pljuni i zaaaapjevaaaaj...!!! Naravno, ako skupiš muda.
In the Land of Blood and Honey
- „They got money for wars bat can’t feed the poor.“
- Septembar, 2013.
- Sadašnjost...
- Sedim kraj prozora zavaljen u stolicu. Kroz okno starog prozora, okom okomljen na svet i sve u njemu, gledam hemikalijama posečeno nebo. Sagoreće. Uskoro. Znam. I čekam taj dan. Ne zato što to želim, već zato što ću toga dana gledati izraze lica moronskih mozgova koja će tek tada shvatiti šta znači biti šraf u matici. I tek tada će razumeti kakvi su to žmarci tutnjali ispod njihove hladne kože. I šta im je to zujalo u venama... Ako doživim taj dan...
- Negde duboko u sebi, negde u malom kutu svoje podsvesti, ne želim da dočekam taj dan. Već sada s osmehom želim smrt. Jer radije ću umreti s osmehom čvrsto stojeći na nogama, no na modrim i poderanim kolenima prekriven slinom i suzama koje mole za milost. Ne treba mi njihova milostinja. Ne treba mi nikakva. A naročito ne takva. Bedna. Ponizna. Bez dostojanstva. Bez bajate mrvice samopoštovanja.
- U njihovim gletavim parazitskim očima ja sam već terorista. Nakazna kontrarevolucija. Neznabožac. Antihrist. Izrod... Njihova mlohava usta, s jezikom prekrivenim skramom od učmale krvi naše, govoriće i gore stvari za mene. A ja ću s osmehom počivati na đubrištu istorije. Mrtve vene će mi još uvek pumpati mrtvu krv. Kroz njihove odrubljene hodnike tutnjaće istina nepoznatog stranca. Šaputaće istinu mrtvima, odzvanjaće u ušima živih koji će moj kop zalivati pišaćkom svoje nove krvoločne vere. Novi simboli starih zločinaca, biće utisnuti na novim ropskim čelima. Još jedan poraz pripašće živom čovečanstvu, i još jedna pobeda mrtvom.
- Misao je smrt.
- Oktobar, 1997.
- Prošlost...
- Jecaji mrtvih mešaju se s jecajima živih. Bol je kratka reč da bi opisala okolnosti. Patnja nema težinu da je definiše. Svuda vidim krv i suze. Stvarnost mi kasapi oči u froncle. Ne želim da gledam... Uši su odavno gluve... Ali moje sopstvene vene su se okrenule protiv mene... Jer sam čitav stao u njih... Dodir mi je govorio osećaj. A osećaj je ništavno gazio osećanja. Bezdušno. Video sam ne gledajući, i čuo sam ne slušajući. Krik. Jezivi, hladni, stravični krik. I vapaj suza nepoznatog deteta. Zgazio me, smrvio i ubio trenutak u trenutku kada sam se ponovo rodio. Ovoga puta besan, jer sam napokon shvatio koliko je zlo u većini. Dobro nije postojalo. Bar ga ja nisam osećao. Tada...
- Januar, 2000.
- Prošlost...
- Sedeo sam u nekoj zadimljenoj i pijanoj birtiji navaljen laktovima na gotovo oronuli astal. Jedino je stolica podno mog dupeta bila živa. Možda i jedino živo stvorenje u toj mrtvoj i zaboravljenoj birtiji. Sklopljenih očiju gledao sam sve te u duši smrdljive dvonožce koji su naprasno raspojasali muda i izbacili olovne kurčine nad kojima su se vijorili simboli otpora. Da. Sada. Nakon 10-ogodišnjeg ćutanja, skrivanja, bežanja, laganja... 10 krvavih teror-godina iza zipa stajale su piše. Mudanca se nisu ni nazirala.
- Laž je postala istina, pa je istina ponovo postala laž. Ubeđivali su sebe da veruju u ideju, i tako lagali i sebe i druge. Vrlo slične njima. Truli zadah izopačenih reči i ofucanih parola testerisao je moju moždanu koru. Moje vene bile su natopljene alkoholom i bensedinima. Želeo sam vani, ali sam znao da je i tamo potpuno identična slika. Gadovi u srcu, smradovi u duši. Zaprljano i izopačeno društvo smetalo mi je k’o što uš svrbi i smeta.
- Ne sećam se dana, datuma ni sata kada sam se zarekao da više nikada neću čitati knjige u kojima se opisuju ratovi, niti ću gledati filmove takvog žanra. Zarekao sam se. Tada...
- Septembar, 2013.
- Sadašnjost...
- 13 godina kasnije pogazio sam svoju reč. Ne umem da objasnim zašto. Možda zato što mi je smetala svačija istinita laž. Jedan događaj milion puta prepričan uvek u 3 različite verzije. Žigalo me je kao kamen u bubregu. Kako objasniti balvan-mozgovima da nema toga rata nakon kojeg je sva čista... Kako da objasnim sebi da neće balkanska pamet u balkansku glavu... Ne mogu. Ne umem.
- Već godinu i kusur dana digla se fama oko nekog filma kojeg je režirala neka glumica. Ili foto-model. Šta već. Jedna strana je vikala na sav glas da je to živa istina. Druga je neutralno klimala glavom. A treća, treća strana je vatreno bacala drvlje i kamenje na njihovu istinu, pretvarajući je u laž. I premda je treća strana bila podeljenog mišljenja, to podeljeno ostalo je u dubokoj tišini. Ta manjina nazvana je dobropoznatim izrazima: izdajnici roda, vere i nacije. 99% njih nije ni odgledalo taj film, ali su vidli neke scene, ili čuli neku glasinu o tome i odmah, istog momenta, skrojili svoju verziju, krvavo osuđujući njihovu. Ponovo su prebrojavali mrtve. Ponovo su na tas stavljali davno prolivenu krv. Zalud prolivenu. Celi Balkan smrdi na učmalu krv. I dok šetaš Balkanom, skrama te učmale krvi lepi se za tvoja stopala. A tvoje stope prekriva nova... zaludna... mlada... sveža... krv. Ko to ne vidi, ne čuje i ne oseća, taj je naci-fašistički zadojeni slepac. I besprizorni proliv.
- Ni od koga nisam mogao da pozajmim disk i odgledam taj film. Jer niko i nije imao disk. Barem ne oni koje je poznajem. Nigde nisam mogao da kupim jer ga nije bilo u prodaji. Barem ne na onim mestima koja sam poznavao. Ali je mogao da se skine sa neta. Nisam želeo da skidam i gledam, ali godinu i kusur dana zažuljivanja, godinu i kusur dana proseravanja, godinu i kusur dana svakodnevnog trabunjanja i gunjđanja nateralo me je da to učinim. Skinuo i odgledao. Film k’o i svaki drugi. Šatro ljubav prožeta kroz istiniti rat. Rat prikazan iz ugla ko zna kog lica, ko zna kog ugla. Ali jedno sigurno znam. Nije laž. Fakat nije laž. Baš kao što fakat nije ni istina. Ali, šta je to uopšte istina kad je u pitanju rat? I kako definisati istinu u ratu? Iz kog ugla gledati? Čiju verziju slušati? Kome verovati...??
- Film počinje pesmom ’Zemlja’, legendarnog i revolucionarnog benda ’EKV’. I to je bilo sasvim dovoljno da me uvede u celu priču. Samim tim, tom pesmom, u tom filmu, sve je rečeno. I gotovo svi delovi filma, sve scene, sve sekvence, jesu istinite. Ako ništa drugo, onda barem delimično. Jedan događaj, 3 priče, 3 različite verzije. I svaka vuče na svoju stranu. I svaka ima neku svoju istinu. Iskreno se poserem na sve 3. I veličanstveno im se najebem milosne majčice svima njima. I zabole me za njihovo mišljenje. I komentar. I odgovor. S moje strane neće biti replike. Koljači, ubice, silovatelji i zločinci nisu dostojni toga. Nisu dostojni ničega. S moje strane ide samo prezrenje i zaborav. Bez oprosta. Neka im praštaju njihovi bogovi. Neka ih veličaju njihovi političari. Neka ih pljuju njihovi neonacisti. Neka ih se sećaju njihove akademije nauka... Ja ne pripadam nikome. Ja tu nisam rođen. To nije moja zemlja. To nisu moji ljudi... I k’o Štulić pevaću ’Balkane moj’. I k’o Štulić pevaću ’Voljela me nije nijedna’.
- Film teče kako teče, i završava se kako se završava. Baš onako kako i jeste. Bez kraja i početka. Bez mira i ljubavi. Bez priznanja. Bez pružene ruke. I dalje crvene linije, i dalje Ničija Zemlja. Zemlja krvi i meda... I jeste Zemlja Krvi i Meda.
- Ja sam Balkanac i jebe mi se za Četnike, Balije i Ustaše. Jebe mi se za Srbe, Muslimane i Hrvate. I boli me kurac za ostale. I pevaću k’o Edo ’Ona je moja haška klupa, ona i dete su mi bitniji nego ti, mati i sve to skupa.’
- Odgledao sam, Zombi. I kraj priče stavljam tek iza zareza gde modre šake grle, gde krv, suze i znoj grle možda i poslednju krušku u Bosni i Hercegovini. Tu kreće moja suza, tu drhtim i tu stavljam tačku, Zombi. Zato što više ne postoje reči koje mogu bilo šta da dodaju, opisujući bilo šta. Sve reči su suvišne. Sve reči tu gube smisao. I više ništa ne znače... Više ništa ne vrede...
- To je to, Zombi. Sada i zasigurno mogu da ti potvrdim da više neću gledati ta sranja, niti bilo šta slično. Pogotovo ne kad celi Balkan o nečem zabruji. Kad celi Balkan zabruji, ja tu ne pripadam, Zombi. To nije moj put. Neka me pozovu tek kad 99% Balkana ustane i zabruji protiv 1%. Onog %, Zombi. Onog jednog % koji je sve to i napravio. I ustaću, Zombi, tek kada budem video bes naroda uprtog protiv oka koje gleda na nas s vrha krvave piramide. One piramide koju mi nosimo na plećima. K’o Atlas Nebo. Tek tada, Zombi. Tek tada...
- „U čije ime ste ubijali!? – U moje niste! U čije ime ste ih poklali!? – U moje niste! Vaše ratove ste vodili! – Moje niste! I sve ste ih dobili... Ludilo! A ja izgubio...“
- „Future years will never know the seething hell and the black infernal background, the countless minor scenes and interiors of the secession war; and it’s best they should not. The real war will never get in the books.“
- „Older man declare war. But it is the youth that must fight and die.“
- A ja ću i dalje pevati, Zombi, „Ovo je Zemlja za nas, ovo je Zemlja za sve naše ljude. Ovo je kuća za nas, ovo je kuća za svu našu decu...“ Pogledaj me očima deteta, Zombi. Očima deteta... Ili jednostavno odjebi od mene. Ostani gde si. Moronu.
Ko nadzire Nadzirače
- „ ... Pseća lešina jutros u uličici. Otisak gume na raspuklom stomaku. Ovaj grad me se plaši. Video sam njegovo pravo lice. Ulice su prošireni slivnici, a slivnici puni krvi. I kada se na rešetkama konačno uširi skrama, sva gamad će se podaviti. Natopljena prljavština seksa i ubistava podići će im se do struka, i sve kurve i političari pogledaće i povikaće:“Spasite nas.“ A ja ću da prošapućem:“Ne.“ Čitav svet stoji na ivici i bulji dole u krvavi pakao. I svi ti liberali i intelektualci i slatkorečivci... odjednom niko ne može da se seti šta treba da kaže. Ispod mene, ovaj užasni grad... vrišti kao klanica puna retardirane dece... a noć zaudara na blud i nečistu savest...“
- Pritisni crveno dugme u svojoj glavi, Zombi. To je jedina opcija koja ti je preostala. Jedina. Jer ako ne znaš da sve ono što imaš zapravo nemaš, i da sve ono što si nekada mislio da imaš, u stvari, nikada zaista nisi imao, i da sve ono o čemu maštaš da ćeš imati jednoga dana, jednog dana, onog dana kada se sunce tvog života ugasi, kad presahnu tvoje životne vode i kad kreneš put ovozemaljskog zaborava, shvatićeš, konačno ćeš tada shvatiti da nikada ništa nisi ni imao. Sem poneke blede fotografije koja će ostati u tvom otrulelom sećanju. Jer je za sve prekasno. Oduvek je i bilo prekasno...
- Na žalost nam, tak’ih ima na tone. I na našu i njihovu nesreću, svi mi i svi oni, shvatimo tu pelen istinu tek na kraju onog zaboravljenog puta. I tek tada kažemo onu trivijalnost:“Eh, da sam onda znao ono što sada znam...“
- Zato ti sada govorim, Zombi, da isključiš TV i uključiš mozak. Jer, život je samo tren. Sadašnji trenutak. Momenat. I ako u tom momentu ne živiš, onda znaj da nikada nisi ni živeo. Mogu oni nama, Zombi, da sole pamet i prosipaju nam savete i ostale koještarije, da nas uče da svet gledamo njihovim očima, da život naš živimo njihovim očima, da naš udah udišemo njihovim plućima... ali i ti i ja znamo, Zombi. I ti i ja znamo da niko i ništa ne zna bolje od nas šta je bolje za nas. Šta je dobro za nas znamo samo ti i ja, Zombi. Samo ti i ja... U ovom momentu... U ovom trenutku...
- Čaša padne na pod i polomi se u param parčad. Pokupiš smrskane stakliće i baciš u smeće. Smeće baciš u kontejner. Đubretari dođu i pokupe tvoje smeće. Zatim ga bace na deponiju. Sa deponije se pokupi i reciklira. Reciklirano smeće za smešne novce kupe dileri. A zatim to reciklirano smeće prodaju prodavcima po 3 puta većoj ceni. Negde pri kraju, prodavci reciklirano smeće prodaju tebi po 5 puta većoj ceni. I na kraju, ono smeće koje si ti bacio, onda kada si mislio da je to sve što je ono moglo da ti pruži u datom momentu, ponovo se nalazi u tvojim rukama. Ono isto smeće, onaj isti param parčad, sada je ponovo u tvojim rukama. Ponovo je čaša. Čaša iz koje sada piješ. Baš sada. U ovom trenu.
- Krug. Život je, u stvari, jedan beskrajni krug koji u sebi sadrži bezbroj krugova prepunih bezličnim raskršćima. Na svim tim raskršćima nalaze se putevi. Svaki taj put čuva tajne tragova prošlih, prostire se podno stopa sadašnjih i indolentno čeka buduće. Stope, tajne, suze, krv.... Jedan put se razlikuje od drugog. Svaki je na neki svoj način originalan, a opet nekako isti. Jer svi znamo kuda nas vodi i kako se taj put završava. I ti i ja znamo kakav je kraj tog puta, Zombi. Znam da znaš... Znam da znaš sve to, i ne podsećam te na to. I ne ukazujem ti na to. Samo delim ono ništa što i ti i ja imamo u svojim mrtvim šakama.
- Ne postoji Veliki Brat. Veliki Brat je laž. Čista izmišljotina ljudi od krvi i mesa. Postoji samo partija. Partija kojom upravljaju za javnost nepoznati ljudi od krvi i mesa. Oni ljudi iz senke... I zato što su u senci, i zato što su nepoznati, imaju moć. Tu moć da bez savesti i po sopstvenom nahođenju odlučuju o životima drugih kako i na koji način će živeti njihove živote. Tim ljudima robovi su političari. Političarima su robovi njihovi partijski vojnici. A mi, mi smo samo robovi robova, grobovi robova i disidenti i marginalci robova. Postoji samo jedna grupa koja se razlikuje. A oni su najveća manjina koja postoji u ovom univerzumu. Ta grupa nije nikakva organizacija. Oni nisu komuna. Oni nemaju svog vođu. Jedino što je njima zajedničko, jeste ideja. Jedna jedina ideja koja povezuje sve te rasute ljude širom planete u jednu grupu. U jednu manjinu. Znam da znaš, Zombi, koja je ta ideja. I znam da znaš da je i ti i ja podjednako isto želimo. Možda je shvatamo na različite načine, ali je razumemo isto. A to je naše jedino zajedničko oružje koga se oni tako zajebano plaše, Zombi. Ako je tako silno želiš, kao što je želim ja, onda skupi muda, Zombi! Skupi muda i bori se! Ne daj da te menjaju, Zombi! Ne dozvoli da te menjaju! Budi do kraja ono što jesi, Zombi! Budi Zombi. Deinstaliraj se iz njihovog kalupa i kreni put sebe. A ako nemaš muda, Zombi, onda ostani kasta sperme robova koji robuju robovima. I nosi se u 3 krasne materine pizde. Moronu...
- „Safeguarding the rights of others is the most noble and beautiful end of human being.“
- Na kraju ovog poglavlja, Zombi, preslušaj numeru ’Palija’, izvođač: Atheist Rap. Sklopi oči i koračaj... Ali pazi, Zombi. Prostro sam svoje snove podno tvojih stopala, zato gazi nežno, Zombi... jer gaziš po mojim snovima...
Dead Man Wolking
Najveći problemi balkanskih naroda potiču od religije. Svejedno čije. Kad bih sad pitao nekog popa, hodžu ili biskupa, šta je to religija, oni bi svi uglas odgovorili, bez onih njihovih sranja, koja drobe naširoko kako bi te zbunili i ubedili u to što žele, iz raznoraznih knjižica koje su napisali ljudi od krvi i mesa, baš kao što smo i mi, a ne tamo neki sveti imaterijalni likovi, odgovorili bi: "Vera!" A šta je to vera? Vera u šta? I, naravno, oni bi nastavili da kenjaju, svako iz svojih knjižurina, objašnjavajući ti kako moraš da se pokloniš i povinuješ tom bogu. A bogova ko pleve. Svaka religija ima svoja pravila i svoje zakone i svoje običaje, i svi propagiraju mir i ljubav, i svi će ti reći kako je njihov bog milostiv i kako prašta i slično. Ali moraš da mu se povinuješ. Da klekneš i moliš. A kog boga da molim? I zašto da klečim i molim ako će on, pošto je, zar ne, milostiv, ionako meni i tebi oprostiti sve naše grehove. Ma kako oni veliki bili.
- Razmišljam nešto dok ovo pišem. I čudim se, jebo te. Pa svi ratovi koji su se ikada u istoriji čovečanstva odigrali, začeti su baš na temelju tih religija. Sve te vođe svih tih religija blagosiljali su svoje borce da krenu u smrt. A zašto sve to? Pa zbog jebenih papirnatih govana! Zbog jebenih para! Novac! Krvavi novac je njihov bog! A tvoj, moronu!? Koji je tvoj bog? Kako ga zoveš? Zašto ga zoveš? Zašto mu se šlihtaš dok cmizdriš i moliš? Zašto plaćaš parama ako je po bogu imaterijalnom biću imaterijalnost od vitalnog značaja za sve što u njegovo ime propagiraju lažovi i umobolni trik-majstori pod odorama svojih simbola?
- Meni nije potreban njihov bog da razlučim dobro od lošeg. Da odvojim pozitivno od negativno. Da volim, maštam, sanjam, osećam... da živim. Slobodno. U miru. Potreban mi je samo mozak da skontam da se sve te stvari nalaze u meni, u prirodi, a ne u njihovim propovedima, simbolima, krvavim rukama, dok leže u svili i kadifi, dok se vozaju preskupim blindiranim autima, i dok svoja dupeta uvek izvuku na obalu prvi, gledajući kako brod prevarenih tone bez povratka. Meni nije, Zombi. A tebi?
- Mi smo rođeni mrtvi, Zombi. Svako od nas ima svoj početak, sredinu i kraj. A kraj nam je svima poznat. I ti i ja ćemo završiti u rupi, potpuno istoj. Zemlja je zemlja. Pepeo pepelu, prah prahu. Veličina spomenika ne odražava veličinu pokojnika, već zatucanost njegovih naslednika. Sprdnja sa zakonima prirode. Sa njima će kriviti mir. Da ode...
- Mrtvi ljudi hodaju planetom Zemljom, Zombi! I ti si jedan od njih! I ja! Svi smo u istim govnima, s malom razlikom što neka smrde više, a druga manje. I nije tebi potreban nikakav bog, Zombi. Nikakva religija. Nisu ti potrebni njihovi zakoni, njihov krvavi novac od običnog papira, samo malo doteranog i veoma suptilno izreklamiranog. Ne treba ti ništa, Zombi, osim haosa. Tebi je potreban haos u glavi! Pozitivni haos! Da poludiš! Da dotakneš dno! Da padneš i propadneš! To je tebi potrebno, jer ćeš tek tada shvatiti ovo što ti ja pričam sada. Jer, ti nisi sadržaj svog novčanika. Ti nisi nameštaj svoje sobe. Ti nisi odelo koje nosiš. Ti nisi njihova lična karta. Ti nisi njihov matični broj. Ti nisi čak ni tvoje ime. Ti si samo duša, Zombi. Duša koja lutajući traži sebe.
- Kažem, jebeš sistem! Kažem, jebeš religije! Kažem, jebeš modu! Kažem, jebeš novac! Kažem, jebeš TV! Kažem, jebeš reklame! Kažem, jebeš savršenost. Kažem, budi nesavršen. Budi sve ono što oni ne očekuju od tebe. Budi neposlušan. Budi bunt. Kažem, budi ono što jesi...
- Buđenje, Zombi! Tvoj je mrak! Tvoj je dan! Tvoja je vatra! Tvoja je voda! Tvoj je vazduh! Tvoje su ulice! Kreni, Zombi! Kreni bez straha i videćeš kako će strah i panika obuzeti tvoje robovlasnike! Videćeš kako će se tresti pred tobom i tražiti milost! A kada to budu učinili, pitaj ih tada, Zombi: "Ko je sada vaš bog?"
- Pronađi pesmu 'Ne pokušavaj mijenjat me', izvođač: Miladin Šobić. I slušaj, Zombi. I slušaj sve dok je ne shvatiš i razumeš. Jer tu leži tvoj početak, moronu.
Re-Born Black Bomber - Početak Kraja
- Sedeo sam juče na klupici ispred svoje zgrade, vario pljugu na pljugu, cirkao vops i bio u nekom svom preporođenom Zombilendu. Međutim, tu kontemplaciju savršene idile crnih rupa, zbog druge gajben i trećeg inda vutren, prekinula je grupica komšija i komšinica. Oni potpuno nebitni meni, ja potpuno nebitan njima, a ipak me je nešto vuklo ka tome da ustopiram mozak i bacim pogled i uključim sluh u njihovom pravcu. Bili su isuviše bučni i odvratno očajnim vokabularom izgovarali svoje mumlanje, iliti galimatijas, š’o bi rek’a Vujaklija (a često i Vuk Nazi Jeremić). U tom sveopštem negativnom haosu ja nisam uspeo ništa da skužim. A i nije mi se nešto falus baš zažuljivao za nuždu prijema informacija od strane bučnih virtualnih farmera, čiji je sponzor Umbrella, iliti Ambrela korporacija. Mnogi su mislili onda, kao što to i sada čine, da je Ambrela izmišljena korporacija, uvučena kao savršena potpora za film ’Pritajeno Zlo’, koja se bavi proizvodnjom svega i svačega, ali joj je prioritet biohemijsko naoružanje; virusi, anti-virusi i sl. Ambrela, tako čvrsto povezana sa esadeom i Izraelom; onim naci-fašističkim delovima. Ambrela. I pitaš se sad, moronu, o čemu li drobim, ali kad bih ti rekao HIV, možda bi i začešao taj tvoj mozak od paučine satkan. No da se vratim na temu...
- Ćaskaju u prazno prazne duše, nema tema, samo kontradikcija i negativni haos. Brbljanje. Sranje kojekude, i koje, i kude. Maliciozno sranje. Maliciozno stanje. Maliciozne misli... Više ih nisam slušao. Gledao sam kroz njihova ’zvezde granda’ lica, kroz njihovu pink modu, kroz njihov beskraj gluposti i zapitao sebe samog: „Da li ljudi zaista još uvek brbljaju u prazno dok tako stoje, u mimohodu slučajno presretnuti, da li su i posle svih laži i istina još uvek one iste budaletine, oni isti idioti, oni isti retardi...? Dal’ još uvek mudruju dok srču kafu, dal’ još uvek praznina njihovih duša ima tako jaku moć, dal’ ih još uvek opija neznanje, dal’ još uvek žive 200km/s s mobitelom u rukama, alkokolom u veni, onako GTA za volanom, vozeći sebe i svoje saputnike u sigurnu smrt...? “Džaba sam se pitao jer je istog trenutka Vektra zakovala banderu. Vektra i njena nova registracija. Vektra od koje i osta samo ta registracija. I nije mi trebalo puno da shvatim. Sve je isto... Još uvek... „Gledam nekog ludaka, vozi lijevom – prazna desna traka, kombi u susret i da mu se ovaj nije mak’a bilo bi baka! Baka! Nije ti ovo Pariz-Dakar! Šta da je s druge strane bila k’o ti budala tak’a?“ (Who See).
- Ispravi me ako grešim, moronu, ali, čini mi se, nema neke velike razlike između tebe i mene. U pitanju su samo nijanse... Razlika je samo u tome što ja poznam svoje, a ti si još uvek izgubljen u tom nekom turbo šugavom 21. veku. Frekvencija je tu, talasi odlično funkcionišu, i samo je potrebno odgovoriti na pitanje:“Koliko dugo misliš da ližeš rčma glupljima od sebe? Koliko ti je vremena još potrebno da shvatiš da si ti samo matični broj? Kuda si se zaputio? Odakle si kren’o? Ko si ti, u stvari? I šta hoćeš od sebe?“ Čekam tvoj odgovor, moronu. Klikći slobodno. Bez cenzure. Pusti mašti na volju. Čekam te, Zombi. Čekam da prsneš, i da onako iskreno, onako iz muda kažeš šta imaš. Jebeš sistem! Moj svet je Anarhija. Pucaj Zombi! ... 5 4 3 2 1... Kreni!
Čestitamo
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.