Ponedeljak, Septembar 16, 2013
Dead Man Wolking
Najveći problemi balkanskih naroda potiču od religije. Svejedno čije. Kad bih sad pitao nekog popa, hodžu ili biskupa, šta je to religija, oni bi svi uglas odgovorili, bez onih njihovih sranja, koja drobe naširoko kako bi te zbunili i ubedili u to što žele, iz raznoraznih knjižica koje su napisali ljudi od krvi i mesa, baš kao što smo i mi, a ne tamo neki sveti imaterijalni likovi, odgovorili bi: "Vera!" A šta je to vera? Vera u šta? I, naravno, oni bi nastavili da kenjaju, svako iz svojih knjižurina, objašnjavajući ti kako moraš da se pokloniš i povinuješ tom bogu. A bogova ko pleve. Svaka religija ima svoja pravila i svoje zakone i svoje običaje, i svi propagiraju mir i ljubav, i svi će ti reći kako je njihov bog milostiv i kako prašta i slično. Ali moraš da mu se povinuješ. Da klekneš i moliš. A kog boga da molim? I zašto da klečim i molim ako će on, pošto je, zar ne, milostiv, ionako meni i tebi oprostiti sve naše grehove. Ma kako oni veliki bili.
- Razmišljam nešto dok ovo pišem. I čudim se, jebo te. Pa svi ratovi koji su se ikada u istoriji čovečanstva odigrali, začeti su baš na temelju tih religija. Sve te vođe svih tih religija blagosiljali su svoje borce da krenu u smrt. A zašto sve to? Pa zbog jebenih papirnatih govana! Zbog jebenih para! Novac! Krvavi novac je njihov bog! A tvoj, moronu!? Koji je tvoj bog? Kako ga zoveš? Zašto ga zoveš? Zašto mu se šlihtaš dok cmizdriš i moliš? Zašto plaćaš parama ako je po bogu imaterijalnom biću imaterijalnost od vitalnog značaja za sve što u njegovo ime propagiraju lažovi i umobolni trik-majstori pod odorama svojih simbola?
- Meni nije potreban njihov bog da razlučim dobro od lošeg. Da odvojim pozitivno od negativno. Da volim, maštam, sanjam, osećam... da živim. Slobodno. U miru. Potreban mi je samo mozak da skontam da se sve te stvari nalaze u meni, u prirodi, a ne u njihovim propovedima, simbolima, krvavim rukama, dok leže u svili i kadifi, dok se vozaju preskupim blindiranim autima, i dok svoja dupeta uvek izvuku na obalu prvi, gledajući kako brod prevarenih tone bez povratka. Meni nije, Zombi. A tebi?
- Mi smo rođeni mrtvi, Zombi. Svako od nas ima svoj početak, sredinu i kraj. A kraj nam je svima poznat. I ti i ja ćemo završiti u rupi, potpuno istoj. Zemlja je zemlja. Pepeo pepelu, prah prahu. Veličina spomenika ne odražava veličinu pokojnika, već zatucanost njegovih naslednika. Sprdnja sa zakonima prirode. Sa njima će kriviti mir. Da ode...
- Mrtvi ljudi hodaju planetom Zemljom, Zombi! I ti si jedan od njih! I ja! Svi smo u istim govnima, s malom razlikom što neka smrde više, a druga manje. I nije tebi potreban nikakav bog, Zombi. Nikakva religija. Nisu ti potrebni njihovi zakoni, njihov krvavi novac od običnog papira, samo malo doteranog i veoma suptilno izreklamiranog. Ne treba ti ništa, Zombi, osim haosa. Tebi je potreban haos u glavi! Pozitivni haos! Da poludiš! Da dotakneš dno! Da padneš i propadneš! To je tebi potrebno, jer ćeš tek tada shvatiti ovo što ti ja pričam sada. Jer, ti nisi sadržaj svog novčanika. Ti nisi nameštaj svoje sobe. Ti nisi odelo koje nosiš. Ti nisi njihova lična karta. Ti nisi njihov matični broj. Ti nisi čak ni tvoje ime. Ti si samo duša, Zombi. Duša koja lutajući traži sebe.
- Kažem, jebeš sistem! Kažem, jebeš religije! Kažem, jebeš modu! Kažem, jebeš novac! Kažem, jebeš TV! Kažem, jebeš reklame! Kažem, jebeš savršenost. Kažem, budi nesavršen. Budi sve ono što oni ne očekuju od tebe. Budi neposlušan. Budi bunt. Kažem, budi ono što jesi...
- Buđenje, Zombi! Tvoj je mrak! Tvoj je dan! Tvoja je vatra! Tvoja je voda! Tvoj je vazduh! Tvoje su ulice! Kreni, Zombi! Kreni bez straha i videćeš kako će strah i panika obuzeti tvoje robovlasnike! Videćeš kako će se tresti pred tobom i tražiti milost! A kada to budu učinili, pitaj ih tada, Zombi: "Ko je sada vaš bog?"
- Pronađi pesmu 'Ne pokušavaj mijenjat me', izvođač: Miladin Šobić. I slušaj, Zombi. I slušaj sve dok je ne shvatiš i razumeš. Jer tu leži tvoj početak, moronu.