Utorak, Septembar 24, 2013
Ko nadzire Nadzirače
- „ ... Pseća lešina jutros u uličici. Otisak gume na raspuklom stomaku. Ovaj grad me se plaši. Video sam njegovo pravo lice. Ulice su prošireni slivnici, a slivnici puni krvi. I kada se na rešetkama konačno uširi skrama, sva gamad će se podaviti. Natopljena prljavština seksa i ubistava podići će im se do struka, i sve kurve i političari pogledaće i povikaće:“Spasite nas.“ A ja ću da prošapućem:“Ne.“ Čitav svet stoji na ivici i bulji dole u krvavi pakao. I svi ti liberali i intelektualci i slatkorečivci... odjednom niko ne može da se seti šta treba da kaže. Ispod mene, ovaj užasni grad... vrišti kao klanica puna retardirane dece... a noć zaudara na blud i nečistu savest...“
- Pritisni crveno dugme u svojoj glavi, Zombi. To je jedina opcija koja ti je preostala. Jedina. Jer ako ne znaš da sve ono što imaš zapravo nemaš, i da sve ono što si nekada mislio da imaš, u stvari, nikada zaista nisi imao, i da sve ono o čemu maštaš da ćeš imati jednoga dana, jednog dana, onog dana kada se sunce tvog života ugasi, kad presahnu tvoje životne vode i kad kreneš put ovozemaljskog zaborava, shvatićeš, konačno ćeš tada shvatiti da nikada ništa nisi ni imao. Sem poneke blede fotografije koja će ostati u tvom otrulelom sećanju. Jer je za sve prekasno. Oduvek je i bilo prekasno...
- Na žalost nam, tak’ih ima na tone. I na našu i njihovu nesreću, svi mi i svi oni, shvatimo tu pelen istinu tek na kraju onog zaboravljenog puta. I tek tada kažemo onu trivijalnost:“Eh, da sam onda znao ono što sada znam...“
- Zato ti sada govorim, Zombi, da isključiš TV i uključiš mozak. Jer, život je samo tren. Sadašnji trenutak. Momenat. I ako u tom momentu ne živiš, onda znaj da nikada nisi ni živeo. Mogu oni nama, Zombi, da sole pamet i prosipaju nam savete i ostale koještarije, da nas uče da svet gledamo njihovim očima, da život naš živimo njihovim očima, da naš udah udišemo njihovim plućima... ali i ti i ja znamo, Zombi. I ti i ja znamo da niko i ništa ne zna bolje od nas šta je bolje za nas. Šta je dobro za nas znamo samo ti i ja, Zombi. Samo ti i ja... U ovom momentu... U ovom trenutku...
- Čaša padne na pod i polomi se u param parčad. Pokupiš smrskane stakliće i baciš u smeće. Smeće baciš u kontejner. Đubretari dođu i pokupe tvoje smeće. Zatim ga bace na deponiju. Sa deponije se pokupi i reciklira. Reciklirano smeće za smešne novce kupe dileri. A zatim to reciklirano smeće prodaju prodavcima po 3 puta većoj ceni. Negde pri kraju, prodavci reciklirano smeće prodaju tebi po 5 puta većoj ceni. I na kraju, ono smeće koje si ti bacio, onda kada si mislio da je to sve što je ono moglo da ti pruži u datom momentu, ponovo se nalazi u tvojim rukama. Ono isto smeće, onaj isti param parčad, sada je ponovo u tvojim rukama. Ponovo je čaša. Čaša iz koje sada piješ. Baš sada. U ovom trenu.
- Krug. Život je, u stvari, jedan beskrajni krug koji u sebi sadrži bezbroj krugova prepunih bezličnim raskršćima. Na svim tim raskršćima nalaze se putevi. Svaki taj put čuva tajne tragova prošlih, prostire se podno stopa sadašnjih i indolentno čeka buduće. Stope, tajne, suze, krv.... Jedan put se razlikuje od drugog. Svaki je na neki svoj način originalan, a opet nekako isti. Jer svi znamo kuda nas vodi i kako se taj put završava. I ti i ja znamo kakav je kraj tog puta, Zombi. Znam da znaš... Znam da znaš sve to, i ne podsećam te na to. I ne ukazujem ti na to. Samo delim ono ništa što i ti i ja imamo u svojim mrtvim šakama.
- Ne postoji Veliki Brat. Veliki Brat je laž. Čista izmišljotina ljudi od krvi i mesa. Postoji samo partija. Partija kojom upravljaju za javnost nepoznati ljudi od krvi i mesa. Oni ljudi iz senke... I zato što su u senci, i zato što su nepoznati, imaju moć. Tu moć da bez savesti i po sopstvenom nahođenju odlučuju o životima drugih kako i na koji način će živeti njihove živote. Tim ljudima robovi su političari. Političarima su robovi njihovi partijski vojnici. A mi, mi smo samo robovi robova, grobovi robova i disidenti i marginalci robova. Postoji samo jedna grupa koja se razlikuje. A oni su najveća manjina koja postoji u ovom univerzumu. Ta grupa nije nikakva organizacija. Oni nisu komuna. Oni nemaju svog vođu. Jedino što je njima zajedničko, jeste ideja. Jedna jedina ideja koja povezuje sve te rasute ljude širom planete u jednu grupu. U jednu manjinu. Znam da znaš, Zombi, koja je ta ideja. I znam da znaš da je i ti i ja podjednako isto želimo. Možda je shvatamo na različite načine, ali je razumemo isto. A to je naše jedino zajedničko oružje koga se oni tako zajebano plaše, Zombi. Ako je tako silno želiš, kao što je želim ja, onda skupi muda, Zombi! Skupi muda i bori se! Ne daj da te menjaju, Zombi! Ne dozvoli da te menjaju! Budi do kraja ono što jesi, Zombi! Budi Zombi. Deinstaliraj se iz njihovog kalupa i kreni put sebe. A ako nemaš muda, Zombi, onda ostani kasta sperme robova koji robuju robovima. I nosi se u 3 krasne materine pizde. Moronu...
- „Safeguarding the rights of others is the most noble and beautiful end of human being.“
- Na kraju ovog poglavlja, Zombi, preslušaj numeru ’Palija’, izvođač: Atheist Rap. Sklopi oči i koračaj... Ali pazi, Zombi. Prostro sam svoje snove podno tvojih stopala, zato gazi nežno, Zombi... jer gaziš po mojim snovima...
Genijalno!